Četvrtak, 19. srpnja 2001.
Uz popratni dopis od Gorana Granića dobivam brošuru s
naslovom Hrvatska 21. stoljeće. Samo naslov je na hrvatskomu, a sve ostalo na
englezkomu.
U brošuri je nevjerojatni broj bedastoća poput: „Uspjeh je
dobrodošao u suvremenom svijetu“, „ključ za poboljšanje
neučinkovitog sudstva je uvodjenje učinkovitog sudstva“ i t. d.! Braća
Granići su vjerojatno svjetski rekorderi u golemomu nerazmjeru izmedju
sposobnosti i uzpieha!
U viestima čitam kako Kuprešak ide kao veleposlanik u
Rumunjsku - za šefa Šabanoviću!
S Nancy Staub, šeficom protokola dogovaram prijam za Piculu
i družtvo kod Bracksa i njegovih ministara.
Petak, 20. srpnja
2001.
Izvjesni Pero Mioč u današnjemu Hrvatskomu slovu piše o
generalu Gotovini:
Generala
Antu Gotovinu prvi sam put susreo u kolovozu mjesecu 1992. godine na južnoj
bojišnici. Ja bez odore i oružja, on bez ikakvih oznaka; osim imena, o njemu
ništa nisam znao. Nisam ni slutio kako ću mu biti suradnikom, a tijekom sve te
suradnje, do ožujka 1993. godine, nisam ni osjetio da mi je on zapovjednik.
Moja zadaća bila je pregledati 104 sata snimljenoga materijala zabilježenog na
video-vrpcama i montirati iz svega toga dva sata suvislih svjedočanstava. Ni
jedan jedini put nije došao provjeriti što ja to radim. A radio sam u vrlo čudnim
okolnostima. Grad je svakodnevno zasipan granatama. Iz "radne sobe"
valjalo je desetak puta dnevno (danju i noću) bježati u sklonište.
Ne kaže o kojemu se to gradu radilo, ali južno bojište
asocira na Dubrovnik. Neupućeni čitatelj doći će do zaključka kako je “hrabri“
Mioč od kolovoza 1992. do ožujka 1993. desetak puta dnevno trčao u sklonište
zbog bombardiranja grada. Od kolovoza do listopada 1992 kad se JNA definitivno
povukla i iz Konavala nije gotovo uopće bilo napada. Nakon listopada 1992.
napadi su zaboravljeni. Kako se samo izvrće poviest!
Predajem putovnice za produženje vize. S Bredom Sheeanom
dogovaram prielaz na drugi račun moje štednje. U DHL-u iz Zagreba u jednoj omotnici
popis o 43 dostavljena predmeta a nalazim ih samo 19.
Predvečer s Modun, Rašićem, Bašićem i Marušićem razpravljam
o dolazku poslanstva iz Hrvatske 1. rujna. Nema od toga ništa. Predlažem
Marušiću neka Hrvatski svjetski kongres ponudi tom prigodom goste s večerom. On
će o tomu imati sastanak.
Subota, 21. srpnja
2001.
U Slobodnoj Dalmaciji
čitam reportažu o Andjelku Runjiću, predsjedniku zadnjega komunističkoga sabora
u Hrvatskoj. Mesić ga želi postaviti veleposlanikom u Beogradu. U sastavku se
spominje kako on “ima diplomatsko izkustvo dugo 13 mjeseci kad je bio
veleposlanik u Moskvi, u vrieme rušenja Sovjetskoga Saveza”. Moglo bi se
pomisliti kako je Runjić rušio ili srušio Sovjetski Savez, jer se ne spominje
kako je u Moskvi godinu dana bio kao jugoslavenski veleposlanik. U doba kad je
JNA napadala Hrvatsku. Jednostavno se opet namjerno izostavlja vrieme kad je
stjecao diplomatsku praksu te čiji je veleposlanik tada bio. Nevjerojatan
svakodnevni niz perfidnih izkrivljivanja poviesti.
O Runjiću se nadalje piše kako je proveo deset godina u samoći,
premda je tada predavao na ekonomskomu fakultetu u Zagrebu. Cieli sastavak je prema
njemu krajnje dobronamjeran. Prikazuje ga se na izvjestan način kao žrtvu loših
okolnosti, kao pravednika čija je vriednost ipak konačno došla do izražaja i na
koga su svi s nestrpljenjem čekali.
Račan je Sloveniji dao krcato hrvatskoga mora i ništa nije
za uzvrat donio Hrvatskoj. Takodjer je ušao u vlasničtvo nuklearne elektrane,
sad kad treba dieliti nuklearni odpad. Ili će,
radi dobrosusjedskih odnosa, Hrvatska preuzeti cieli otpad!
Oproštaj
od generalnoga konzula Velike Britanije.
Ponedjeljak, 23. srpnja
2001.
Utorak, 24. srpnja
2001.
IDS-ovac Kajin u današnjemu Vjesniku:
„Upravo
zato što je dobila mnogo, Slovenija mora regulirati život uz granicu, odnosno, granični
režim mora biti onakav kakav je bio prije "91., pravi europski. To je ono
na čemu inzistira Istra.“
Dakle situacija za vrieme Jugoslavije bila je “europska”!
S Ivanom Pavlovićem dogovaram da poslanstvo iz Hrvatske 1.
rujna budu počastni gosti na zabavi u korist Melbourne Knights. Tako sam riešio
pitanje večere i kontakta sa zajednicom jednim udarcem i bez troškova.
Srieda, 25. srpnja
2001.
Od tajnice Draganić dobivam dopis u kojemu traži neka danas
pošaljem Anu Modun na mjesec dana u Perth!
U Večernjaku čitam
kako se Mesić’ ljuti jer mu je Račan oduzeo pravo razpolaganja s dielom
objekata, poput vile Lapad u Dubrovniku. Inače Brijuni su puni Mesićevih
gostiju. Gdje su im obećanja. Kojim pravom Mesić na Brijunima ugošćuje
(vjerojatno bezplatno) predsjednika Kazahstana, Slovenije i slično, te “neke
poslovne ljude iz Britanije i Švicarske”? Tko to u svijetu bezplatno ugošćuje
naše političare?
Četvrtak, 26. srpnja
2001.
Od Draganićke dobivam razpit za karijerne diplomate.
Oslovljava me kao veleposlanika! Dajem to Novakovićki i šaljem Modunki u Perth.
U Perth šaljem i nekakvu apostile ovjerovljenu vjenčanicu za Volarevića.
Novakovićka odkriva kako sedam osam predmeta u proljeće prošle godine, kad je
Lozo nosio poštu, jednostavno nisu niti evidentirani niti poslani.
Čujem kako je Lozo s obitelji otišao u veleposlanstvo u
Atenu.
Petak, 27. srpnja 2001.
Mirjana Luburić zbog majke odbija doći zamieniti Klaudiju.
Šaljem upit u MVP o vriemenu dolazka
poslanstva, a informaciju mi munjevito vraća tajnica iz Canberre. Müller se
više ne potpisuje otkad sam ga obrijao s dopisom.
Subota, 28. srpnja
2001.
Australci na svjetskom prvenstvu u Fukuoki u Japanu žanju
medalje. Prva su plivačka i uopće športska nacija na svijetu. Bez konkurencije.
Nedjelja, 29. srpnja
2001.
Noćas nisam mogao spavati. Uzrujala me pogibija malog
Štedrića koji je pao s početka mosta preko Omble. Luda mladost.
Ponedjeljak, 30.
srpnja 2001.
Upiti
o telekomunikacijskim standardima(2)
Utorak, 31. srpnja
2001.
Domjenak
kod guvernera Victorie.
Srieda, 1. kolovoza
2001.
Klaudija dolazi nekoliko ura zajedno s Lukasom i završava
knjigovodstvo od prošloga mjeseca. Do daljnjega u generalnom konzulatu ostajemo
samo Novakovićka i ja. I naravno Mariana.
Domjenak prigodom proslave obljetnice
Švicarske konfederacije.
Proslava
ustoličenja novog melbournškoga nadbiskupa.
Četvrtak, 2. kolovoza
2001.