Nedjelja, 9. rujna
2001.
Stižemo u Pariz u 6 ujutro. Užasno je skup Dva povratna biljeta
autobusom do Pariza stoje 220 franaka.
Provodimo dan u šetnji Parizom. Uzpievam Mariani pokazati najznačajnija
mjesta. Prolazimo sve hodom, izim metroom od Eiffelova tornja do Notre Dama.
Marko nas dočekuje u zračnoj luki u Dubrovniku.
Ponedjeljak, 10. rujna
2001.
Stan je u užasnomu stanju. Marko i Antun su težke lienčine.
Četvrtak, 13. rujna
2001.
S Antunom odlazim na predizborne skupove HSLS-a, HSU-a i HSS-a,
koji je u 7 te HDZ-a u 8 ura uvečer. Kod krugovalne postaje zaustavlja me
djelatnik sigurnosti u odori i govori mi kako bih ja trebao postati predsjednik
vlade.
Na Stradunu za velikim stolom cielo družtvo HDZ-a sa
Sanaderom, Juricom i Bebićem. Tu su Šuica, Macan, Kisić i t. d. Dok mi se
javlja, Jurici se prolieva pivo u krilo.
Ne prihvaćam poziv i ne sjedam s njima. Inače su me Šuica,
Kisić, Macan i Kršinić putem tajnice Paule ujutro pozvali neka dodjem na njihov
skup.
Izpred svetoga Vlaha prvo slušam Bogdanovića i klapu.
Cvjetković iz HSLS-a nešto čita, Korda iz umirovljenika nešto muca. Bogdanović
zatim gromko lupa gluposti. Traži
nepovjerenje Zagrebu i sadašnjoj vlasti, a zatim traži povjerenje u
dosadašnju vlast! A on je na vlasti 4 godine.
Na Gundulićevoj poljani drugačije ozračje. Veselije je.
Pjevaju klape Lindjo i Maestral, te Mladen Grdović. Šuica govori prekratko i
preopćenito. Sanader je takodjer prekratak premda sigurniji. Svi se penju na
pozornicu i pjevaju s Grdovićem.
Prije početka skupa razgovaram s puno njih.
Za vrieme predstave pričam, pijem pivo i pjevuckam sa
Stojanom i Franićem.
Marko mi dolazi predstaviti svoju curu Anu Ljubić.
Ponedjeljak, 17. rujna
2001.
HDZ je na jučerašnjim izborima dobio gotovo 35% glasova i 10
viećnika od ukupno 25. Razočarao je Hrvatski blok s HSP-om, HKDU-om i HIP-om jer
je ostao na 3% i nije prešao izborni prag. Prije nekoliko mjeseci samo HSP je
imao gotovo 5%.
Ponedjeljak, 24. rujna
2001.
Zovem ured Predsjednika i sa šefom kabineta Brankom Zebićem
dogovaram sastanak s Mesićem za 3. listopada.
Zovem i dobivam Vesnu Cvjetković, koja mi govori kako “misli
na mene”.
Zovem tajničtvo Ministarstva i tražim neka mi kupe
zrakoplovne biljete za dolazak u Zagreb.
Utorak, 25. rujna
2001.
Mariana i ja sjedimo popodne u Lapadu u restaurantu na
pjeskovici. Prilazi nam konobar Soldo i govori kako je on dopredsjednik udruge veterana
i kako svi jedva čekaju neka se ja javim, posebice s knjigom. U udrugi je 900
osoba.
Kupamo se. More je 24 stupnja.
Uvečer me zove Joško Jelavić. Pokušavao me je dobiti puno
puta prije toga ovih dana ali nisam bio doma. Traži interview prigodom 1.
listopada. Odgovaram mu neka se obrati Bobetku. Govorim mu kako u medijima o
sebi nikad ne mogu naći ništa pozitivno. Moli me za interview i obećaje kako u
programu neće biti nitkoga drugoga izim mene. Odbijam. Neka gataju kako je
bilo.
Nedjelja, 30. rujna
2001.
U udarnomu večernjemu terminu na HTV-u odašiljba Vedrana Benića o desetoj obljetnici
napadaja na Dubrovnik. Traje jednu uru, a vidim sebe u dva kadra koja je
snimila crnogorska dalekovidnica i u jednomu kako dočekujem Kristu i Rudolfa.
Krcato Obuljena, Kolića, Šimunovića i Marinovića, a posebice
Pera Kriste. Ipak dvije su stvari pozitivne. Odkriva se kako je u Dubrovniku
bila organizirana proizvodnja oružja, kako je Niko Dubelj iz Dubrovkinje poginuo vozeći oružje u
Dubrovnik, kako je Luka Bebić zapovjedio neka se u Pločama izkrca oružje iz teretnjaka
koje je bilo ukrcano za Dubrovnik. Pero Kriste pak obtužuje Tudjmana za
sporazum s Miloševićem oko predaje Dubrovnika u zamjenu za dobivanje nekoga
drugoga ozemlja. Obuljen se suprotstavlja toj Kristinoj priči.
Ni Poljanića nema nigdje. Je li i prema njemu primienjena
ista strategija ili me on to oponaša misleći kako je moja izolacija namjerna?
Ne mogu spavati nakon toga. Nakon toliko godina sam i dalje
nevidljivi čovjek.
Ponedjeljak, 1. listopada
2001.
Milka Macan mi najavljuje kako će netko iz HRT-a tražiti sa
mnom razgovor za večerašnji TV dnevnik, ali se to ne dogadja. Joško Jelavić ne spominje
kako sam ga odbio i razgovara s Cikatićem i još nekoliko ljudi o podpuno
nebitnim stvarima.