Ponedjeljak, 19. studenoga 2001.
Odgadjam biljet za Marianu za 6. prosinca.
Michael Bula mi šalje pismo i traži 2000 AUD za nastavak
procesa protiv Bošnjaka. Ako ne pristanem onda će mi poslati račun za
dosadašnje svoje troškove. Odmah ga zovem i dogovaramo se kako se šalio.
Od Lukasa uzimam disc, za koji drži kako je nepopravljiv. Govori
kako ništa nije prepisano. Ne vjerujem mu, ali nemam kud.
Razmišljam dok čekam kod Lukasa i zaključujem kako bi bilo
dobro napisati nešto o zabludama i kontradikcijama, jer se u stvari cieli svoj
život borim protiv njih.
|
Zabluda |
Istina |
|
Zemlja pati. |
Zemlja ne može patiti. Samo pučanstvo može patiti |
|
Mišljenje izseljene Hrvatske: Volimo Hrvatsku, ali nam
nije drago pučanstvo u Hrvatskoj, koje je lieno i korumpirano. |
Dakle Hrvati u inozemstvu vole ozemlje, ali ne svoj narod,
a bez naroda ne bi ni bilo hrvatskoga imena. |
|
Hrvati u inozemstvu su radini, oni u Hrvatskoj su lieni. |
Svi su Hrvati u prosjeku isti. I doma i vani ih ima i
lienih i marljivih i pametnih i glupih, i poštenih i pokvarenih, i
talentiranih i netalentiranih i t. d. Svako drugo mišljenje je rasističko. |
|
Židovi su pametni, Hrvati su talentirani, Niemci su
organizirani, Rusi su pijanci, i t. d. Šibenčani su hrabri jer su oborili dva
zrakoplova, Zadrani su kukavice i t. d. |
Sva ova mišljenja su rasistička. Ljudi kao skupine
dobivaju skupne oznake i značajke. U skupini su svi isti. Na primjer šibenski
i vukovarski bebeki i starci su hrabri, a bebeki u Zadru su kukavice. Kad bi
crnci u Africi imali klimu kakovu imaju Niemci a u Njemačkoj bile tropske vrućine,
standard života bi bio suprotan nego je danas. Okolnosti se ne smiju
zanemariti. Lako je biti uredan u zemlji poput Australie koja je je uredno
organizirana, na bezplatnoj zemlji, jeftinoj radnoj snagi i koja u svojoj
poviesti ne zna što su ratna razaranja na svojemu ozemlju. |
|
Hrvati u inozemstvu govore: U domovini je jedini vriedan
bio Franjo Tudjman, ali on nije mogao sve. |
To je još jedan način podcjenjivanja svoje domovinske
braće. 1 čovjek prema 4 miliuna praktički znači kako nitko u domovini ne
vriedi, uključujući i njihove rodjake. |
|
Hrvati u inozemstvu vjeruju, kako bi se vratili kad bi se
u domovini situacija popravila |
U stvari to je izprika za ostanak u inozemstvu. Kako će
situaciju u Hrvatskoj popraviti oni koji ne vriede, a oni koji vriede ne žele
doći i sami stvari popraviti. Čista kontradikcija i traženje opravdanja. |
|
Hrvati Australie su silno puno novca poslali u domovinu |
Hrvatska je od uzpostave DKP-a u Australiji poslala
zasigurno trostruko više novca u Australiju, nego što je iz Australie
stignulo novaca u Hrvatsku. Primjer Melbourne. Zbroj uplata iz MVP-a je preko
dva miliuna AUD, a u Hrvatsku nije otišlo više od miliuna. Još jedan miliun
je potrošen na rezidenciju i ured, ali to ostaje u Australiji. |
|
U Dubrovniku nije bilo oružja za obranu. |
Bilo ga je više nego ljudi koji su ga htjeli nositi. |
|
Hrvatska vojska pod Bobetkovim vodstvom obranila je
Dubrovnik |
Dubrovnik je obranila šačica preostalih boraca u snažnoj
kombinaciji s lukavom uzpostavom humanitarnog koridora, te silnom medijskom
bukom stvorenom oko patnje poznatoga svjetskoga grada spomenika. |
|
Dubrovnik i druge hrvatske gradove obranili su
dragovoljci, koji su se sami organizirali. |
Dragovoljce je organizirala i u Dubrovniku i puno drugih
gradova lokalna legalna uprava. Dapače dragovoljačke i mobilizirane postrojbe
su bile kombinirane. |
|
U Dubrovniku je bilo tisuće branitelja dragovoljaca |
Dragovoljaca je bilo samo oko tisuću pred rat, ali su se u ratu sveli na stotinjak. Neki mobilizirani su se pokazali hrabrijima od dragovoljaca. |
|
Vukovar je grad junak, Dubrovnik je problematičan |
Vukovar je pao, Dubrovnik je obstao. Iz Vukovara su
pobjegli svi civilni i vojni zapovjednici, u Dubrovniku je većina ostala. |
|
Hrvatska je pokradena u zadnjih deset godina. |
Hrvatska je pokradena u zadnjih 50 godina, razorena je u
drugomu svjetskomu ratu, te početkom devedesetih godina |
|
Lako bismo za nedavna razaranja kad ne bi bilo kradja. |
Lako bismo za kradje kad ne bi bilo razaranja i šteta.
Uostalom i vjerojatno povećanje kriminala dogodilo se zbog težkih okolnosti
razaranja i agresije. |
Srieda, 21. studenoga
2001.
Otvorenje Kinesko-Tibetskoga kulturnoga tjedna
Četvrtak, 22. studenoga
2001.
Obnavljam tenis kod Maxa. Igram s desnom rukom i nisam loš.
Vruće je, gotovo 30 stupanja.
Nedjelja, 25. studenoga
2001.
U Clifton Hillu sam pozvan na krštenje Krešimira Petra Loza.
Nakon mise u dvorani je objed i sve sliči na svatbu. Kuma djetetu je
Novakovićka.
Razgovaram s nekim Židovom, zubarom, koji je sedamdesetih
emigrirao iz Ukrajine (on govori Rusije) u Izrael, a zatim nakon 13 godina doselio
u Australiu. Ne želi više nikad preko bare. Toliko su mu grke uspomene.
Lukasov otac se hvali, a posebice hvali svoju ženu kako je
ona sve pripremila.
Ponedjeljak, 26. studenoga
2001.
Budim se prije 6 i gledam utakmicu u kojoj, za mene
očekivano, Urugvaj u Montevideu pobjedjuje nesretne Australce s 3:0.
Zovem Marianu kao i obično prije 6 ujutro po njezinu vriemenu . Opet je krajnje deprimirana i kao obično mene optužuje za sve zlo na svijetu. Govori mi kako sam dobio rješenje po kojem sam 60% invalid, ali kako mi od toga nema nikakove koristi. Tko zna?
Nevjerojatno je kako još uvijek otkrivam javne istine koje
su pak javno skrivene. Preslik iz današnje Slobodne
Dalmacije:
Napokon
počela evakuacija "JNA" iz Splita: DRAČEVAC SUTRA — HRVATSKI
Jučer
je u četiri kolone, s ukupno osamdeset vozila iz vojarne Dračevac, počelo
iseljavanje opreme i vojnika Jugoarmije do Lore, odakle će brodovima zauvijek
iz Hrvatske. Prvi dan selidbe prošao bez bilo kakvih izpada i incidenata.
Dakle dok smo mi u Dubrovniku bili na rubu propasti, dok je
Vukovar pak pao, iz Splita su se u miru, a da ih nitko ne napadne povlačili častnici
i vojnici JNA zajedno s cielim oružjem, s velikom vjerojatnošću njihove daljnje
uporabe u napadima na Dubrovnik.
Kako to junački Splićani (i Zagrebčani, jer se isto dogodilo
i u Zagrebu) nisu jednostavno zarobili sve te ljude i oružje? S oružjem su
mogli doći u pomoć Dubrovniku, a zarobljene upotrijebiti kao taoce ili za razmjenu
za naše zarobljene ljude!
Ovo samo mogu zapisati. Nikoga ne zanima ova istina.
Utorak, 27. studenoga
2001.
Vice chancellor la Trobe sveučilišta me zove na Home Reception.
Iza zgrade u Heidelbergu je razapet veliki šator. Dosta hrane i konobara. Pitam
domaćicu Osborne što se slavi. Ništa. Ovo je tek tako okupljanje. Nema govora.
Nalazim dosta kolega iz konzularnog zbora koji su se smjestili na najboljem
položaju za dohvat hrane.
Srieda, 28. studenoga
2001.
Jozo Pavlović mi donosi viest koju
prosliedjujem sedmoj upravi.
Odabirem čestitke iz ne baš bogatoga kataloga kojega mi je
doniela gospodja Tršan.
Zove me Ibler i govori kako je Koharovića izviestio kako ne
će ići na poziv HSK-a u Geelong, te kako će meni preporučiti neka ne idem nego neka
pošaljem jednu od konzulica!
A on nije oklievao doći u Melbourne na otvaranje crkve.
Vranješ mu nije problem jer pljuje po meni, ali mu je problem Marušić, jer je uvriedio
Piculu. Hvali se kako je bio u Melbourneu s vlakom te kako je spavao kod
Grkovića, Zakarijinoga zeta. To bi trebao biti dokaz njegove naglo probudjene
štedljivosti!
Pitam ga zašto mi se nije javio, kad je bio u Melbourneu, a on
mi odgovara kako se ja njemu nisam javio kad sam došao s dopusta! Premda to
nema neke sličnosti.
Uvečer
sam na gala večeri u Sofitelu.
Četvrtak, 29. studenoga
2001.
Šaljem u Zagreb plan
rada za 2002. godinu.
Iz Canberre pak stiže Iblerov plan na dvije stranice u kojem kaže kako će “tumačiti stavove vlade”, „brinuti se o povratku Srba“, tumačiti potrebu za potpisivanjem ugovora o socijalnom osiguranju, tumačiti rad na uvodjenju hrvatskoga programa na tv, „nuditi Hrvatsku kao gateway za australske turiste koji putuju u London Rim ili Beč, kroz krače stop owere (!)”. Odnosi s hrvatskom zajednicom: “realizacija pristupa i donosa putem državne politike, a ne preko političkih stranaka“, očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta na području vjere, „poticanje hrvatskih iseljenika na lojalnost Australiji i na suradnju s ostalim etničkim zajednicama”.
Sve ulagivačka glupost do gluposti.
Subota, 1. prosinca
2001.
Završna
godišnja večera konzularnog zbora Victorie
Utorak, 4. prosinca
2001
Domjenak prigodom proslave rodjendana
japanskog cara i rodjenja careve unuke