Nedjelja, 23. prosinca 2001.
U Timeu čitam o
velikim suvremenim zamislima medju kojima se nalazi i Englez Julian Barbour sa
zamisli po kojoj vrieme ne postoji. Postoji samo sadašnjost. Sastavak u Timeu je više senzacionalistički. Bitna
je Barbourova fotografija u nekom engleskom country krajoliku. Tražim i nalazim
nešto više o tomu na Svemrežju. Čitam dosta dugački interview s Barbourom i
vidim kako se doista radi o senzacionalizmu. Ili ja pak ništa ne razumjem.
Barbour se poziva na kvantnu fiziku i govori kako vrieme u smislu prošlosti i
budućnosti ne postoji. Postoji samo sadašnjost odnosno niz sadašnjosti. Kako je
niz sadašnjosti beskonačan, i jer je vrieme izmedju dvije susjedne sadašnjosti
(two Nows) bezkonačno kratko, vrieme (time) je perfektan naziv koji to opisuje.
Barbour za život zaradjuje prevodeći s ruskoga na englezki i
sebi na taj način omogućuje kreativan nerad, čitanje i razmišljanje u šetnjama
kroz prirodu.
Inteligentna lijenčina. Istina je kako se kvantna teorija zasniva na diskontinuitetima a ne
kontinuiranim procesima, te na vjerojatnosti, a ne na izvjestnosti. Istina je kako
je poviest ono što je zapisano ili zapamčeno. Pa što!
Barbour je razvidno izuzetno pametan i obrazovan. Medjutim
čini mi se kako izjavom o “nepostojanju vriemena” kako neuki novinari opisuju
njegovo razmišljanje o bezkonačnom nizu situacija u prostoru, koje logički
povezuje pojam “vrieme”, a Barbour se lukavo riješava toga pojma ostavljajući
postojanje situacija koje naziva “Nows” ili “Platonians”, što ni na fiziku ni
na filozofiju u stvari nema nikakov poseban učinak.
Barbour u stvari ipak nešto dokazuje. Moguće je eliminirati
jedan tako naizgled bitan pojam kao što je vrieme, a pri tomu se praktički
ništa ne dogadja. A kad se ništa ne dogadja? Onda kad se ne dira u nešto
postojeće. Na taj način posredno Barbour dokazuje nepostojanje vriemena, ali
i dokle seže razina abstraktnog
razmišljanja. Takodjer dokazuje kako su neobterečenom razmišljanju otvorene beszonačne
mogućnosti. Sam naglašuje kako se u svojemu postupku razmišljanja i zaključaka
penje uz brdo kako bi bolje mogao vidjeti kako izgleda dolina. Nije li to već
davno napisao Machiavelli?
U Dubrovniku je Trpimir Macan ipak izdao knjigu zasnovanu na
onih nekoliko dokumentića kriznog stožera koje mu je dao Hrvoje Macan. Dakle
vjerojatno je moja uloga opet do kraja minimizirana. Moje pismo Hrvoju prije
nekoliko godina odgodilo je, ali ne i spriječilo izlazak knjige.
Ponedjeljak, 24. prosinca
2001.
Badnji je dan.
Tenis, pa jastog kod Babića u njegovoj novoj kući. Tu su i Klarice. Odlazim malo prije polnoći. Izlazak iz Babićeve garaže u koju može stati desetak samovoza opustio me je, pa sam s lieve strane malo ostrugao BMWa.
Kišica je. Umjesto na polnoćku odlazim nazvati doma. Mariana
i djeca upravo jedu bakalar.
Utorak, 25. prosinca
2001.
Božićni objed kod Klarica. Tamo su im sva djeca i zetovi, te
brat Miljenko sa ženom. Igram tenis sa Stuartom, mladićem najmladje Klaričine
kćeri Juliet. I pobjedjujem ga u tri seta. Hladno je, kiša tu i tamo počne
padati, ali nas nije otjerala.
Srieda, 26. prosinca
2001.
Večera kod Paića. Priča mi kako je dvije godine bio u legiji
stranaca i kako je ubijao Arape u Alžiru. U obrani Marijinoga sina u domu Kardinal Satepinac u Geelongu udario je nekoga
čovjeka i slomio mu rebra, pa ga je zbog toga tražilo redarstvo.
Marijin sin je pak Josipu Pavloviću kapetanu Joli odvalio
šljivu, pa Paić i on više nisu prijatelji. Paić mi priča lako je Ana Modun
preko 3zzz-a, posebno čestitala Božić
i Novu Godinu, a moju su čestitku pročitali uz moj podpis premda to nisam
tražio.
Četvrtak 27. prosinca
2001.
Navalili su Srbi tražiti obnovu kuća u Hrvatskoj. Pariram na
način što tražim od njih plaćanje velikih pristojba, pa neki odustaju, a svima
je uzalud, jer će ili zakasniti ili neće imati uvjete. Nevjerojatno je kako su
bezobrazni i kako ih huškaju.
Pratim odlazak Mariane iz Dubrovnika. Uztvrdjujem kako je u
našemu stanu opet Frano koji se vratio s mora i stignuo vidjeti sestru.
Petak, 28. prosinca
2001.
Konačno stiže najavljeni paket s Božićnim darovima iz MVP-a.
Velika drvena škatula, teška gotovo 90 kg. Škatula je sama veliki dio težine.
Dvadesetak boca vina je jako težko.
Zašto to šalju? Moram sam u zračnoj luki odvrtati vijke, te
prazniti škatulu čiji sadržaj stavljam u prtljažnik a samu škatulu na zadnja
sjedala. Iznosim to iz samovoza, čistim kuću, a zatim odlazim po Marianu koja
stiže točno u 23 i 30. Hvali se kako je izvrstno putovala.
Subota, 29. prosinca
2001.
Opet nisam sam, što se vidi po Marianoj viki na mene, a ja
se nastojim skloniti čekajući prestanak napada. Uopće se ne uzrujavam što govori
kako će već u ponedjeljak kupiti biljet za povratak. Uvijek ista priča i s njom i s
Markom i s Antunom. Nisu baš konstruktivni. Naprotiv. Dodatni razlog Mariani za
povratak je i dolazak Frana. On je sad u našemu stanu a ona bi mu rado kuhala.
Nedjelja, 30. prosinca
2001.
Nedjelja je. Odlazimo na misu u Sunshine, kako bi Mariana vidjela
novu crkvu.
Popodne odlazimo na tenis kod Klarica. Tamo su i obvezni
Babići.
Ponedjeljak, 31.prosinca
2001.
Doček Nove godine kod Klarice. Prije toga tenis s Markom, Brankom
i Ružicom.
Obvezni jastog. To je doista sjajan običaj i treba ga
održavati.
Zdenkin flambe palačinka uz Brankovo gašenje svjetla.
Nazdravljamo Novoj godini uz pjenušac i gledajući dalekovidničku sliku iz
Sydneya, u kojemu je vruće i gdje uokolo još buktaju požari.
U Melbourneu je pak hladno i kišno pa propada doček na Yarri
i svugdje u Victoriji.
Odmah nakon polnoći odlazimo kroz kišnu doma na spavanje.
Utorak, 1. siečnja 2002.
Poslije podne smo kod Babića.
Opet jastog i janjetina.
Mariana se divi kući Babićevih.
Babići i Klarice igraju tenis premda je vrieme kišno i
hladno.
Veliko bogatstvo.
Srieda, 2. siečnja 2002.
Uztvrdjujem kako Novakovićka i Modun izbjegavaju naplaćivati
konzularne usluge. Stiže još srbskih zahtjeva za obnovu preporučenom poštom.
Sad su u pismima i čekovi za ovjerovljenja. Dakle Marija Smoljan u Adelaideu,
koja im stavlja žig justice of peace, dobro ih savjetuje vjerojatno po naputku Ane
Modun. Govorim konzulicama neka traže od svatkoga od njih još i čekove za
dostavu, dakle još po 29 dolara.
Četvrtak, 3.siečnja 2002.
Prigovaram Modun zbog njezine čestitke pred Novakovićkom.
Smrznula se.
Ako hoće nastup na turističkom sajmu onda mora naći sve
novce pa i one za dobavu promičbenoga materiala iz Hrvatske, odnosno za
plaćanje pouzećem.
Nedjelja, 6. siečnja 2002.
Odlazimo u Clifton Hill u crkvu. Temperatura nakon mise
skače s 20 na 34. Ostaje oko 30 stupanja cieli dan, a uvečer opet pada izpod
20.
Zanimljivo je kako je u novinama vriemenska prognoza upravo takova.
Nacrtana je krivulja temperatura po urama.
Ponedjeljak, 7. siečnja
2002.
Od Iblera dobivam pismo u kojemu traži moje izvješće s konvencije Australsko hrvatskoga kongresa. Govori kako je od Tkalčevića dobio zapisnik.
Zovem Škratulju a on se zgraža kako to ja nisam dobio zapisnik.
Utorak, 8. siečnja 2002.
Umjesto žiga s adresom konzulata, kupujem labele i tiskam
adrese, pa ih sad jednostavno liepe na pisma.
Ibler me zove, a zatim razgovaram s Müllerom koji je još u
svom uredu u Canberri premda je od početka godine u mirovini. Sutra konačno
odlazi preko Sydneya, New Zealanda, Argentine, Urugvaja, Brazila, Španjolske i
Italije. Govori kako taj put košta svega 200 AUD više nego izravno u Hrvatsku.