Petak, 18. siečnja 2002.
Silvia Luks se sad ponosi što je bila glavnom urednicom Yutela, i prikazuje se kao ključna osoba
toga doba borbe za hrvatsku stvar!
Navodak: “Upozorila
sam na to aktualnog i bivšeg hrvatskog predsjednika. Moje su se spoznaje
pokazale točnima početkom 1991. Tada sam napustila Yutel i u dogovoru s
hrvatskim demokratski izabranim vodstvom odlazim u diplomaciju te postajem
jedan od osnivača hrvatske diplomatske mreže u svijetu.”
1991. nije bilo nikakove diplomatske mreže. Ona je pak
otišla u samostalnu diplomaciju negdje 1997. Prije toga je bila žena
jugoslavenskog veleposlanika koji je prešao na hrvatsku stranu kako bi uhvatio
posao za sebe.
Nevjerojatno izvrtanje poviestnih činjenica.
Još jedno izvrtanje poviesti. U Novoj Hrvatskoj “diplomata, posljednji Mohikanac(!)” Müller, govori
kako je u hrvatsku diplomaciju u Australiu došao 1991. nakon što je radio kao
inženjer na branama po svijetu. Ne spominje kako je od jeseni 1991. sve do
svibnja 1992. bio u Mokošici pod upravom JNA i kako mu se tamo nije ništa
dogodilo. Razvidno to razdoblje želi preskočiti. Ali sigurno je kako 1991. nije
bio u Australiji, jer prije toga svojega
razdoblja u Mokošici pod upravom JNA, radio je u dubrovačkomu Vodovodu. Tamo sam
ga našao 1990. godine. pa to njegovo inženjersko vrieme na branama po svietu
seže u nešto dalju prošlost i sigurno se izravno ne naslanja ni na na Australiu
ni na diplomaciju. Vjerojatno to nitko ne će opaziti izim mene. Sve sam više
čuvar poviesti.
Subota, 19. siečnja
2002.
Opet smo na Australian Openu i opet smo predsjednikovi gosti.
Neko smo vrieme u prekrasnoj loži na vrhu Vodafone Arene, gdje gledamo kako Federer
pobjedjuje Schüttlera. Zatim na SC2 gledamo nevjerojatan Ljubičićev gubitak od
Fereire, koji je inače sad na rang listi dvadesetak mjesta niže od njega.
Ljubićić lako dobiva dva prva seta a u trećem vodi s 5:1 i ima servis. Medjutim
gubi u tie breaku taj set. Odlazimo natrag u Vodafone i gledamo Hingis i
Kurnikovu kako pobjedjuju. Za to vrieme Ljubičić gubi slijedeća dva seta!
Nedjelja, 20. siečnja
2002.
Vozimo se u 330 km udaljeni Lakes Entrance. Početak je to
nevjerojatnog spleta jezera i pjeskovica. Pjeskovica dugačka 90 milja je u
stvari dvjestotinjak metara široki otok, koji razdvaja ocean od goleme jezerske
površine. Na pjeskovicu se prielazi pješačkim mostovima s kopna.
Kupamo se na oceanskoj pjeskovici izmedju dvaju žuto crvenih
barjaka. Uživamo zajedno s drugim ljudima u borbi s valovima, koji se na prvi pogled
niti ne primjećuju, ali su nevjerojatno snažni. Tuširamo se nakon toga ali se
ne oslobadjamo od pieska u cjelini. Temperatura je ovdje 29, a svugdje u
unutrašnjosti Victorije i u Melbourneu je 38.
Na povratku srećom dolazi hladni val. Oblaci zakrivaju sunce
pa mi dok vozim ne smeta očima. Temperatura do povratka u Melbourne pada na 21.
Utorak, 22. siečnja
2002.
Čitam kako su zaposleni hotelu Argentina u Dubrovniku pokupovali sobno pokućstvo za 550 kuna po
sobi. Ostatak i to lošiji, će se prodavati na dražbi s početnom cienom od 1000
ili 2000 kuna. Androniko Lukšić prodaje i ulaže, zaposleni koji su se tu
slučajno zateknuli imaju prednost.
Koja je sve ovo nepravda od privatizacije. Dubrovačka banka
je prodana za 24 miliuna eura, što ide u državni proračun, a odatle dio i na
obnovu srbskih kuća. I ovdje se švercalo s 4 miliuna EURa dokapitalizacije!
U Zagrebu Mesić pozdravlja s „Drugovi i drugarice“ nekakov
partizanski skup, a zatim s njima pjeva “Po šumama i gorama”. Govori kako je
svaki peti Zagrebčanin bio partizan. Zaboravlja kako četvorica od petorice to
nisu bili.
Na skupu je bio i Goran Štrok, sadašnji komunistički Kutle,
čiji je otac jugoslavenski general. Tu su bili i braća Vrhovci i Stipe Šuvar i
Rade Bulat i t. d. Čujem o tomu sinoć i od Mariana Bošnjaka, koji na 3zzz pita Marušića što on o tomu misli,
a ovaj preskače odgovor. Nevjerojatno je, ali taj Bošnjak mene napada, a on i
ja smo istomišljenici.
Četvrtak, 24. siečnja
2002.
Izvješće: Praćenje
nastupa hrvatskih tenisača na turniru Australian Open
Petak, 25. siečnja
2002.
U Spremnosti čitam
kako je optužen general Krešić jer je podpisao
status branitelja za 58 Koprivničana, medju kojima je današnji župan Josip
Frišćić, koji je bio član kriznoga stožera i bivša saborska zastupnica Ivana
Sučec-Trakoštanec koja je bila dopredsjednica Kriznoga stožera. Koliko je još
takovih slučajeva po Hrvatskoj, i to tamo gdje nije bilo nikakove opasnosti. Ja
pak kao predsjednik kriznoga stožera koji je bio najugroženiji, koji sam bio na
prvim crtama bojišnice, nemam status branitelja.
Novakovićka puše na Modun, a i na mene. Nije jasno zbog
čega.
Subota, 26. siečnja 2002.
Australian Day. Vruće je oko 36 strupanja. Zbog toga ne
odlazimo na “Flag Rising Ceremony“ u Town Hall. Chatam malo s Markom koji
obećaje diplomirati prvi stupanj fakulteta do lipnja. Pomaknuo se nekoliko
mjeseci.
Čitam kako su Jure Burić, Lang i Rudolf govorili na nekakovoj
tribini u Dubrovniku o jeseni 1991. Burić se od svega sjeća izseljenih Hrvata
koji su govorili o Dubrovniku. Prikazan je kao povjerenik vlade za Dubrovnik.
Odlazimo na Ray Ocean Beach. Temperatura s 38 pada na 21 stupanj.
Nedjelja, 27. siečnja
2002.
Budi me Antun i govori kako je nagradu grada Dubrovnika za životno
djelo dobio slikar Ivo Grbić, a na popisu pristupnika smo još ja i trener judoa
Andrija Habulin, te kako je to objavljeno u Dubrovačkomu vjesniku. Drugdje o
tomu nema ni slova.
Uobičajena nedjelja. Gledamo finale Australian Opena na
dalekovidnici, pa zatim odlazimo na utakmicu u Sunshine. Još jedan ne previše vruć dan.
Ponedjeljak, 28. siečnja
2002.
Australci su prebacili neradni dan sa subote na ponedjeljak!
Uzalud odlazim na posao. Konzulice su pak zakazale dva susreta za danas, a
ljudi ne mogu ući.
Mariana i ja igramo tenis kod Klarice po ugodnomu oblačnomu
vriemenu. Ne prihvaćamo poziv na njihov popodnevni obiteljski skup.