Utorak, 29. siečnja 2002.
Na e-mail adresu konzulata stiže pismo Račanu iz Sri Lanke. Prosliedjujem
ga vladi. Izvjesni Nalin da Silva hvali Račana jer je bio visoki komunistički dužnosnik
i upravitelj škole u Kumrovcu.
Premda je u Muzeju useljeničtva, glede Hrvata i Hrvatske dosta toga izmienjeno, još uviek je puno toga pogriešno i to samo na hrvatsku štetu. Postavljena je nova ravnateljica, ali i ona nastavlja po tragovima svoje predhodnice.
Jugoslaveni su i dan danas nevjerojatno snažni i utjecajni, pa
borba s njihovim podmetanjima na žalost i dalje traje, a ja sam i dalje najjača
poluga u toj borbi.
Prisiljen
sam napisati novo pismo s upozorbama na netočnosti.
Srieda, 30. siečnja 2002.
U Ustavu je zapisano kako JMBG ne smije biti na osobnim izkaznicama, a sad je donesen zakon koji upućuje kako JMBG treba tamo biti!
Subota, 2. veljače 2002.
U Dandenongu slavimo rodjendan Marie Ljubić. Izvrstno nam svira
harmoniku jedan stari Niemac. Tu je Klaudio Abba sa ženom Danicom iz Solina.
Bošku se svidja Mariana.
Ruševna kuća, ljudi za ovdašnje poglede nižega razreda.
Nedjelja, 3. veljače 2002.
Na objedu smo kod Nikole Klarice, jer mu je 64-ti rodjendan.
Darujem mu vino, majicu, rokovnik i kalendar, a on meni korienski pravopis,
koji je nedavno izdao Marian Krmpotić.
Frano Kršinić mi se izpričao jer nije uzpio za mene izboriti
nagradu grada Dubrovnika:
----- Original Message -
From: "krsinic" <krsinic@labdu.izor.hr>
To: <zsikic@hotmail.com>
Sent: Saturday, February 02, 2002 10:12 PM
Subject: (no subject)
> Dragi Zeljko,
> U ovom trenutku stotinu metara zapadno od moje
sjedalice odrzava se
> svecanost dodjele javnih priznanja. Ove godine su u
casti pjesnici i
> pengaturi, valjda za proslost i buducnost Dubrovnika.
Neizmjerno žalim
> sto tvoja nominacija nije ozbiljno razmatrana.i
realizirana.
> Najljepse pozdrave tebi i tvojima
> Frano
Odgovorio sam mu:
Dragi Frano
Hvala ti na trudu koji si uložio i tvojim plemenitim
namjerama.
Kuriozan sam tko je to tome odlučivao, odnosno tko to tvoj
priedlog nije,
ozbiljno ni pogledao. Za mnoge, koji su tad bili daleko od
Dubrovnika ili pak u Dubrovniku daleko od davanja vlastitog
prinosa, ono
vrieme i nije bilo ozbiljno
Bilo bi to zgodno saznati i zapamtiti.
Srdacan pozdrav tebi i tvojima
Zeljko
U Dubrovačkom portalu piše kako se danas održava misa na
spomen na teške dane prije deset godina kad je sklopljeno prijateljstvo s
Vukovarom. Medjutim to je bilo prije 9 godina, dakle 1993. na sv. Vlaha. Ako se
zabuni pojedinac to je ponekad razumljivo, ali ako se zabune mediji i
organizatori neke manifestacije za cielu godinu, onda je to neoprostivo.
Utorak, 5. veljače 2002.
U Zagrebu je održan sastanak ministara unutarnjih poslova
“regije”, što znači Hrvatska, SRJ, Republika Srbska i federacija BIH. I to na
poticaj nekog Hgravela, službenika UN, lociranog u Sarajevu. Tko tvrdi kako
Hrvatska ne ide u novu Jugoslaviju. I to Jugoslaviju u kojoj će BiH biti
podijeljena na dvije republike! Prava sramota.
Kojim se jezikom govorilo na tomu sastanku. “Našim” vjerojatno!
S Reggom, Ericom i Peterom igram parove u South Yarra Royal Tennis Clubu. Nakon toga odlazimo kod Regga na piće, preko puta Toorak Roada.
Regg je arhitekt, pilot u drugomu svjetskomu ratu i redoviti predavač o
Shakespeareu svakog ljeta u Cambridgeu.
Srieda, 6. veljače 2002.
Američka vlada će svaku obitelj koja je nekoga izgubila 11.
rujna prošle godine kompenzirati s 250.000 USD plus po 50.000 ženi i svakomu
djetetu. Od dobivene sume se odbijaju kompenzacije dobivene na drugi način,
tako da neki bogati ne će dobiti ništa. Zanimljiv je iznos. Kad bi se jednaki
kriterij primienio za naše poginule ljude za vrieme agresije na Hrvatsku došlo
bi se do sličnoga iznosa. Očekivao sam veće razlike kod američkih procjena
prema našima. Mi smo procienili ukupnu našu ljudsku štetu na 12 miliarda USD.
Petak, 8. veljače 2002.
Dolazi mi Nikola Klarica i donosi mi pokazati video kazetu,
koju je snimio 1993. Iz polsatne reportaže ABC-a jasno je kako su osamdesetih
godina šestorica Hrvata bila krivo obtužena za pripremanje terorističkih napadaja
expolozivom i osudjena su na 15 godina robije. Neki Maksimović koji se bio
uvukao pod drugim imenom medju njih, sve je izmislio i lažno ih prijavio.
Australci i Jugoslaveni su tad to uradili zajedno. Maksimovića su odpratili u
Jugoslaviju gdje je za ABC dao izjavu kako je sve bilo podmetanje.
Klarica bi bio sretan kad bi ovi Hrvati tužili Australiu. Govorim mu kako oni sami to moraju učiniti preko odvjetnika, a ja tu težko mogu nešto pokrenuti. Poglavito u ovomu dobu trenda povratka u Jgoslaviju.
Čitam mu odlomke iz svoje prve i druge knjige. govori kako će me financijski podržati ako ih izdam.
Subota, 9. veljače 2002.
I prošle noći sam izgubio puno vriemena bruseći prvu knjigu. Čitam Mariani poglavlje o otvaranju ljetnoga festivala 1991. u Dubrovniku. Ona se zgraža i govori mi neka sve uništim. Doista sam uvijek igrao neku svoju posebnu igru u kojoj nastojim prikazati stvari upravo onakovima kakove jesu. To mi je izgleda obsesija. A ljudi vole privide. Zbog toga su filmovi i glumci toliko popularni. Kakva realnost! Ljudi je mrze. Žele je zaboraviti i potisnuti. Ja pak neprestano guram taj svoj stav.
Ovdašnjim Australcima sam u onim krugovalnim odašiljbama i na drugim mjestima srušio iluziju o njihovu golemomu financijskom prinosu stvaranju Hrvatske, iznoseći jednostavno gole brojke.
Pitao sam jučer Nikolu Klaricu koliko je ovdje ukupno u ono vrieme prikupljeno novaca za Hrvatsku. Rekao mi je 800.000 AUD. Koliko sam puta čuo miliun? Pitao sam Klaricu koliko je po njegovu mišljenju prikupljeno u cielomu svijetu. Ne više od 50 do 100 milijuna AUD, bio je njegov odgovor. A znate li koliku je štetu pretrpjela Hrvatska - upitao sam ga. Ne znam - odgovorio je. Dvije stotine miliardi američkih odnosno četiri stotine miliardi australskih dolara. Imam to precizno procienjeno u ovoj drugoj knjigi. Vjerujem Vam - kazao je Klarica, ali se nije želio zadržati na toj temi.
Ja doista udaram uvijek na isti način. Tim načinom se čovjek jednostavno ne može uklopiti. Kako se zasigurno ne ću promijeniti ostat ću do kraja života ovako nekako u nekomu čudnovatomu položaju.
Ne vjerujem kako ću ikad objaviti i jednu moju knjigu. Moje
misli izazivaju odbojnost. Ako tu odbojnost osjeća Mariana koja mi je žena,
kako će to osjećati drugi. Premda u svojoj knjigi pišem o vlastitim
doživljajima sam sebe prikazujem čudnim i neugodnim, kakav u stvari jesam. I tu
sam dosljedan u iznošenju istine. Moje neobjavljene knjige će po tomu ostati
raritet. Glavni junak, auktor knjige, sebe prikazuje lošijim od drugih likova.
Te knjige su pak moja imaginarna veza s prošlošću s kojom
nisam zadovoljan i u kojoj sam doživio toliko razočaranja. Trebao bih zatvoriti
tu životnu stranicu. U stvari trebao bih zatvoriti svoju životnu knjigu. Moj
život sveukupno nije imao nekoga smisla. Kao i većini drugih ljudi. Opet sam
prokleto realan.
U St Patrick stolnici misa za Kardinala Stepinca koju predvodi nadbiskup Hart. Velika crkva nije izpunjena. Nije bilo procesije od Clifton Hilla. Križanac je podpuno neuzkladjen sa zborom.
Odlazimo ranije.
Zapravo Mariana mi nastoji pobjeći a ja je hvatam u Park Hyattu gdje smo u
podzemlju ostavili samovoz.
Odlazimo kod Klarice. Ne uzpievamo igrati tenis jer je kiša.
Igram šah s Klaricom. Gotovo nema razlika izmedju bielih i crnih figura. On je crne
još malo opiturao, pa sam izmrčio prste mičući ih.
Nedjelja, 10. veljače
2002.
Utakmica u Sinshineu.
Melbourne Knights gubi od South Melbournea s 2:3. Krcato svieta. Sigurno 7.000
ljudi. Ovo je dvoboj Hrvata i Grka.
Ponedjeljak, 11. veljače
2002.
Modun mi za gospodarsko izvješće donosi stranicu nesuvisloga texta. Upućujem je neka napravi izvješće prema uzorku koji ima. Odkrivam kako
je u potaji iz Canberre dobavila izvješće koje je napisao i podpisao Müller
premda je završio posao 31. 12. 2001. Ona zove i dobiva materiale iz Canberre meni
iza ledja i tako naglašuje neslaganje sa mnom.
Utorak, 12. veljače 2002.
U velikoj sam dvojbi što učiniti. Trebao ih tražiti ili godišnji odmor ili odlazak. Vrieme mi iztiče. Putovnica vriedi do rujna.
Četvrtak, 14. veljače
2002.
Počele su ljetne vrućine . Temperature se približavaju 40.
Modun nije nakon ciela tri tjedna uzpjela napraviti gospodarsko izvješće,
premda je u to upregnula i Novakovićku i Klaudiu. Gledam Miloševićev nastup u
Haagu. Kakva promičba Srba! Čovjek je izuzetno pametan i hrabar. Jedino je
pogriješio kad se u žaru dokazivanja zaletio pa je od bosanskih Srba tražio neka
paze i ne čine zločine nad civilima, a prije toga je rekao kako je on bio
mjerodavan samo za dogodjaje u Srbiji a tamo nije bilo nikakovih zločina. Dakle
priznao je svoj utjecaj nad bosanskim Srbima, a to što govori kako ih je
pozivao da čine dobro ne znači puno. Inače izrugao je tužiteljstvo, koje
naglašava individualiziranje krivnje, a govori o politici.
Petak, 15. veljače 2002.
Gospodarsko
izvješće za 2001. godinu
Nedjelja, 17. veljače
2002.
Klarica nas zove kod Cvije i Stevea na farmu jabuka u Yarra Walley. Objedujemo izpod nadstrešnice, pored stroja za pranje i sortiranje jabuka. Zatim se hodom penjemu na uzvisinu, gdje autobusi dovoze turiste, uglavnom mladji svijet, koji tu na rubu vinograda, pod velikom šatorima i na travi piju vino i plešu uz pop sastav. Ovo je samo jedno od ovakovih mjesta. Vinski turizam ove vrste je ovdje jako razvijen.
Ponedjeljak, 18. veljače
2002.
O
sudjelovanju Hrvatske na turističkomu sajmu.
Modun je odputovala u Adelaide, Coper Pedy, Whyallu i Port
Lincoln na ostatak godišnjega dopusta ! Ne otkriva kod koga ide, ali od Klaudie
saznajem kako je od nje tražila
informacije o tomu tko od Hrvata tamo živi.
Utorak, 19. veljače 2002.
Marko je položio predzadnji izpit na dvogodišnjemu
fakultetu. Još jedan izpit pa diplomski. Onda će imati kvalifikaciju za rad, a
moći će nastaviti studij. Nije loše odabrao.
Antunu je ostao konačno još samo jedan izpit za završetak
prve godine. Treba ga položiti do kraja ovoga mjeseca kako bi uspio upisati
drugu godinu.
Samo neka Bog dade pa nastave i jedan i drugi. Veliko je to
opterećenje i za mene i za Marianu, koja ne propušta prigodu optužiti me za
njihov dosadanji slab uspjeh. Ima pravo. Nisam bio s njima, pa su se podpuno
opustili, a tako su u stvari sposobni i pametni.
Četvrtak, 21. veljače
2002
U posjet mi dolazi Ante Babić, ministar savjetnik u Pekingu.
Tamo je sad veleposlanik Željko Kirinčić. Babić govori kako je kinesko
gospodarstvo sedmo, a ja mu pokazujem da je drugo na svijetu, jer to piše na
mnogim mjestima, CNN, CIA itd. On tvrdi kako je to pogrješka, a ne pokazuje mi
svoj izvor!
Opet počinje priču o tomu kako je diaspora puno financijski
pomogla, a ja mu tvrdim kako nije pokrila ni četvrtinu jednog postotka troškova
koje je Hrvatska do sad imala. On odmah prelazi na psihologiju, te kako Tudjman
ne bi dobio izbore 1990 bez diaspore. Priča dugo o Kini hvali se kako je bio uz
Tudjmana 1990, ali je ostao u HSS-u i to ga je stajalo ministarskog mjesta. Priča
kako je izgubio puno jer je otišao iz Melbournea u pomoć Hrvatskoj, te kako je
inače stigao u Bonegillu kao 21 godišnjak i tamo mu je bilo dobro jer je dobio
sobu i hranu od Australie. Pa zar je trebao raditi bez hrane i krova nad
glavom?
Kasnije je u Fordu dospio do mjesta pregovarača sa
sindikatom u istoj tvornici.
Divi se Kinezima jer vladaju čvrstom komunističkom rukom i
nekim povratnicima daju deseterostruko veću plaću za isto radno mjesto, kako bi
ih privukli natrag, a nekim povratnicima pokrivaju gubitke.
Okovani mozak. Kažem mu kako su komunisti komunisti a samovlastni
režimi samovlastni režimi i kako za komuniste nikako ne mogu naći
razumievanje. Nakon nekoga vriemena shvaćam kako s njim nema dialoga. Puštam ga
pričati, a zatim ga pratim do dizala.
Nedjelja, 24. veljače
2002.
Istranin Kajin u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji odkriva:
Šeks je promoviran u čin generala, Pašalic je general, Rojs je
general, Granić iz DC-a je general, Miljavac je general, Radić je general,
Milas je general, Jarnjak je general, Penić je general, Krpina je brigadir..
A ja nemam ni status branitelja! Ovo je doista sramota pokojnoga Tudjmana.
Kod Klarice je objed i večera s Babićima, Tabakima, Demima,
Miklešićima i “double“ Dešama.