Utorak, 26. veljače 2002.
Mariana nalazi video kazetu koju mi je bila dala Ljubićka.
Biedno natjecanje sumnjivih ljudi sa sumnjivim pričama o vlastitoj ulogi ili vlastitom vidjenju obrambenih akcija 1991.
Slobodan Praljak je žrtveni jarac i doslovce su svi protiv njega premda je uvjerljivo najpametniji i najdomoljubniji. Medjutim ne slažem se s njime u glorificiranju Tudjmana i njegovoga unuka.
Špegelj je pokazao svoje jadne mentalne domete prikrivene s visokim činom.
Borković je bio zadnji zapovjednik obrane Vukovara. Kritizira one koji su pobjegli prije njega.
Marija Ljubić govori podpuno bez veze. Na kraju odašiljbe me spominje kao nekakovoga svoga pomoćnika, koji je mogao živjeti u Splitu dok je ona pomagala Dubrovnik s nekoliko izbjeglih žena. Ističe kako je hrabro došla u splitsku luku uru nakon što je tamo pala jedna granata.
Jedan pripadnik takozvanih tigrova ne uzpieva prikriti svoje kukavičtvo, odnosno kako ga je samo priča o mogućemu smaknuću od strane HOS-ovaca zadržala dulje vrieme u Vukovaru. Iz većine, uključujući Latina izbija totalno nepoznavanje situacije za vrieme rata. Veliča se sedmodnevna obrana Šibenika u kojoj nije bilo ni ranjenih, a najveće, izgleda i jedino djelo je obaranje dvaju zrakoplova, što je zabilježila kamera. Kamere su kao junačko djelo zabilježile prizore izpred šibenskih kavanica gdje sjede ljudi s puškama u rukama i piju pivo.
Vjerojatno nikad ne ću objaviti svoje zabilješke i svoju knjigu. Nemam komu. Nitkoga to ne zanima. Svatko je samo stvarao svoju sliku dogodjaja, i u tomu se pomaže s nekim informacijama iz medija koje mu odgovaraju.
Odašiljbi je bio naslov: “Je li bilo heroja u domovinskom ratu“.
Zašto se nisu potrudili i doveli nekoliko onih koji su doista bili izloženi pogibelji? Od šestorice su tu bili pobjeglica Borković i Praljak koji je zahvalan Tudjmanu jer ga je promaknuo u generala.
Medjutim dobro je što izlazi na vidjelo kako je Tudjman davao činove i odličja svima oko sebe, posebice članovima svoje obitelji. I svojega brata koji živi u Istri promaknuo u je generala. Gadljivo je sve ovo. Prestajem pisati za danas, a težko će mi biti nastaviti s pisanjem.
Četvrtak, 28. veljače 2002.
Klaudiu zove nova Iblerova druga tajnica i traži Modun, pa kako je nema onda Klaudia pokušava spojiti mene, a ja Klaudiji govorim neka spoji Novakovićku. Novakovićka je ovoj rekla kako sam ja ovdje šef, pa se ova sva zbunila i odustala od razgovora. Dakle tajnica u veleposlanstvu misli kako je ovdje Modun na čelu konzulata!
Zatim zove Ibler i sav meden i govori kako je Müller 8 mjeseci pregovarao o dolazku ministra poljodjelstva Panretića i sad treba to ostvariti. Traži od mene neka se za Pankretića i neku trojicu u njegovoj pratnji pobrinem kod njihova dolazka u Adelaide i Port Lincoln, Tražim od Iblera neka mi reče razlog Pankretićeva dolazka a on ne zna.
Petak, 1. ožujka 2002.
Od Vukosavac koja je zamienila Müllera i uz Iblerov supodpis stiže dalekopisačem preslik “programa” boravka Pankretića u Australiji. On bi trebao doći u Perth, pa u Adelaide, Port Lincoln, Canberru, Sydney pa u New Zealand. Za boravak u Adelaide piše kako ću se ja skrbiti za program. Srdit zovem tu novu Vukosavac i držim joj lekciju o uljudnosti i nepriličnosti stavljanja mene u kontext svojega nemara i neznanja. Srdit sam kao pas.
Cura iz Canberre mi govori, kako je ona za suradnju i kako je stoga nama poslala gospodarsko izvješće. Kažem joj kako ga nisam vidio i pitam komu je to poslala, a ona se zbunjuje. Na kraju priznaje kako je to poslala na zahtjev Modun. Kažem Modun koja se vratila s devetodnevnog putovanja po Južnoj Australiji kako mi je dosta tih njezinih podmetanja, a ona se čini nevješta.
Mariana i ja smo na sajmu samovoza.
Na BMWu prostoru imamo luncheon. Podpisujem poziv guverneru na večeru, koji mi je pripremio Carlos.
Subota, 2. ožujka 2002.
Ministar Vlahušić u Zagrebu je sazvao sve ravnatelje hrvatskih bolnica. Smanjit će broj postelja, jer nema novaca! A novaca za put, smještaj i dnevnice svih tih ravnatelja, kao i za gubitak vjerojatno stotina ljudi dana ili više, nikoga nije briga. Zar to nije Vlahušić mogao objaviti u novinama, pa neka ravnatelji pročitaju, ili im poslati e-mailom. Medjutim on se mora pokazati višim od svih njih još dok je ministar, jer je s ostalim ministrima iz HSLS-a dao ostavku, doduše ne neopozivu!
Ponedjeljak, 4. ožujka 2002.
Priprema posjeta ministra poljoprivrede i šumarstva Australiji.
Srieda, 6. ožujka 2002.
Linić je u Beogradu s Vidoševićem i s golemim brojem Jugonostalgičara. Najavljuje ukidanje viza i carina s Jugoslaviom.
Hotel Kompas u Lapadu se prodaje za 760.000 eura! Quo vadis Hrvatska. Vrlo brzo ne ćemo postojati!
From: <ieburic@mvp.hr>
To: <concro@labyrinth.net.au>
Sent: Tuesday, March 05, 2002 11:37 PM
> Generalni konzulat RH-Melbourne
> mr.sci. Zeljko Sikic
> generalni konzul
> Zagreb, 5. ozujka 2002.
> GENERALNI KONZULAT RH-MELBOURNE
> mr.sci. Zeljko Sikic, gen. konzul
> Predmet: smjestaj za g. Romana Bastijana (paraplegicar) tijekom hiperbaricne terapije
> Postovani gospodine Sikic,
> izpricavamo se za prethodni E-mail (4. ozujak o.g.) koji smo Vam greskom > uputili nedovrsenog.
> Slijedom naseg dopisa od 15. veljace o.g., vezano za zamolbu pri pronalasku posebnog smjestaja za g. Romana Bastijana tijekom provodjenja hiperbaricne terapije, ljubazno molimo,ukoliko razpolazete, za dostavljanje zatrazenih informacija.
Unaprijed se zahvaljujemo.
S postovanjem,
> Iris Ercegovic-Buric
> desk officer za Australiju
Stovana
Pismo, koje spominjete (potpisao g Tomislav Bosnjak), a koje mi je upuceno u petak 15. veljace nakon sto je ovdje zavrsilo radno vrieme, nasao na na dalekopisacu u ponedjeljak 18. veljace 2002. Razmislio sam, savjetovao se, nazivao i informirao se, te vec sutradan odnosno 19. veljace 2002. uputio gospodinu Bastijanu dopis s privitkom na e mail adresu koju ste mi poslali.
Medjutim od tada pa do danas od gospodina Bastijana nisam dobio nikakovu daljnju informaciju.
U Vasemu dopisu niste od mene trazili povratne informacije nego uspostavljanje izravne komunikacije s gospodinom Bastijanom, sto sam i ucinio.
Ako ste u svezi s gospodinom Bastijanom molim Vas upozorite ga na moj email, na koji nisam dobio ocekivani odgovor.
Sa stovanjem
Generalni konzul
mr. sc. Zeljko Sikic
Četvrtak, 7. ožujka 2002.
U svim novinama piše kako je pokopan Ivo Latin, posljednji predsjednik predsjedničtva SRH, a istina je da je posljednji predsjednik tog predsjedničtva bio Tudjman a u predsjedničtvu su bili Vrdoljak i Bilandžić. Na pokopu je govorio Andjelko Runjić, za kojega pišu kako je i posljednji predsjednik Sabora SRH, a to je bio Žarko Domljan.
Na ovaj način se poviest prepravlja, pa izgleda kako je tad došlo do nekakove dragovoljne predaje vlasti, a ne gubitka komunista na izborima.
Latin je umro za vrieme neke partizanske svečanosti, a na sprovodu su mu bili i Mesić i Račan i množtvo komunista. Isti oni koji su ukinuli 30. svibnja 1990. kao Dan Državnosti i prebacili su ga za 25. lipnja slijedeće 1991. godine pod izprikom kako je tek tad došlo do promjene u smjeru nezavisnosti Hrvatske, sad, kad im je to zgodno ističu 30. svibnja kao prekretnicu. SRH je kasnije ustavnim amandmanima prebačena u RH, a predsjedničtvo pretvoreno u predsjednika.
Bush je uveo 30% carine na uvoz željeza kako bi zaštitio svoj veleobrt željeza, a vlasti u Hrvatskoj su ukinule carine na poljodjelske proizvode i tako do kraja uništavaju naše poljodjelstvo. U istom stilu je i navodak iz današnjega Večernjaka:
Račan i Lagumdžija složili su se da se i Luka Ploče skine s dnevnog reda kao problem. Tijekom današnjeg dana počet će izrada Protokola o koracima za ratifikaciju sporazuma u Hrvatskom saboru. Dogovoreno je da se postojeći sporazum ratificira u Hrvatskom saboru te da se obave izmjene i dopune prema kojima ne bi bio potreban stalni sedmi medjunarodni član u Upravnom odboru Luke Ploče, što je tražila Hrvatska. Probleme će rješavati vlade dviju država, a medjunarodna arbitraža bit će zatražena samo ako bude potrebna.
Dakle oni su se složili da će nešto ratificirati hrvatski sabor, kao da hrvatski sabor treba izglasovati ono što se dogovore Račan i predsjednik jedne strane države. Ako u Pločama bude problema to ne će rješavati Hrvatska. Čini se kako to nije hrvatsko ozemlje, nego zajedničko vlasničtvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ako se ne dogovore onda će pozvati strance u pomoć, na način kako bi se to radilo u slučaju nekakovoga neutralnoga ozemlja! Užas!
U samovozu slušam kako je upravo objavljen gospodarski rast Australije od 4,1% i kako AUD vrtoglavo raste. Vidjet ću kakav će ovi moji potezi imati rezultat za petnaest ili mjesec dana. Jesam li definitivni ili samo privremeni gubitnik.
Petak, 8.ožujka 2002.
Broj nezaposlenih u Hrvatskoj je dobro prešao 400.000, pa sad komunisti na vlasti traže promjenu vodjenja brojitbe, kako bi se brojke o nezaposlenima smanjile!
Nedjelja, 10. ožujka 2002.
Mesić je otišao dosad najdalje u vriedjanju svih nas koji smo se borili za nezavisnost Hrvatske:
“9. ožujka - Naši gradjani koji su pred 'Olujom' pobjegli iz Hrvatske trebaju se vratiti u svoju domovinu, a Hrvatska mora tim ljudima osigurati ne samo obnovu porušenih kuca, već posao, školovanje djece i sigurnost, izjavio je sinoć predsjednik Stjepan Mesić za TV Novi Sad. Ocijenio je da narod nije kriv za rat, već politika koja je htjela promijeniti granice. Ni nakon ovog prljavog rata koji se vodio za promjenu granica, do promjene granica nije došlo. Dakle, za granice se ne izplati ratovati, što su shvatili i Francuzi i Nijemci koji su u posljednjih 130 godina ratovali tri puta, a sad se najviše zalažu za ujedinjenu Europu i otvorili su jedni prema drugima granice, kazao je Mesić. To, dodao je, trebaju napraviti i Hrvati i Srbi koji nikad nisu ratovali osim devedesetih godina prošlog stoljeća.“
A objavio je knjigu: kako sam razbijao Jugoslaviju!