Opoziv

Utorak, 12. ožujka 2002

DHL-om sam dobio od tajnice ministarstva dopis po kojem je predložen moj opoziv s 1. travnja 2002. Pismo je napisano 5. ovoga mjeseca, dakle prije samo sedam dana. Nakon što mi je izteknuo mandat oni me skidaju žurno. Novakovićku su izviestili osam mjeseci unapried a mene evo niti dvadeset dana, a to nije opoziv nego njegova najava! Uz to nema nikakovih naznaka o tome što namjeravaju sa mnom. Ovo je jednostavno odkaz nakon što sam u Ministarstvu proveo gotovo 9 godina!

Zovem i dobivam Vesnu Cvjetković, a ona govori kako je "dignula ruke od kadrovske politike", kao osoba koja je u ovomu poslu 50 godina.

Pokušavam dobiti Draganićku ali joj tajnica govori kako je zauzeta. Obećaje me nazvati, ali to ne čini.

 

Srieda, 13. ožujka 2002.

Jedino što mi preostaje je napisati pismo.

Spremam se za put, čistim stol i ured od nepotrebitih papira koji su se tu nagomilali. Koliko toga čovjek drži bez veze. Ne želim ostaviti dojam neuredna čovjeka.

Zovem Šuicu na mobil i nalazim je u Miamiu na Floridi. Šuica je od početka godine već drugi put u USA. U Miami je došla na neki seminar, a tu se „slučajno“ s brodom našao i njezin muž Stiepo. Ne osjeća se dobro u svezi s onim neuzpjelim pokušajem za dodjelu nagrade meni.

Govori mi kako je o nagradi odlučivala koalicija. Obećala mi je s e-mailom opisati zašto sam odbijen. Tvrdi kako će se za mene naći posla.

Zovem Mesića, a tajnica Anić i njegova osobna tajnica Andrea Škripelj mi govore neka zovem sutra jer je Mesić na službenomu putu.

Od Marka dobivam e-mail u kojemu traži intervenciju za njegovu djevojku Anu, glede ubacivanja u urbanistički plan posjeda na Šipanu u vlasničtvu Aninih roditelja!

 

Četvrtak, 14. ožujka 2002.

Zovem i dobivam Mesića koji je u žurbi jer ide na sprovod Kuhariću. Tvrdi mi kako ne zna ništa o mojemu opozivu. Govorim mu kako bi bilo normalno produžiti moj boravak mjesec ili dva, kako bih se mogao normalno oprostiti. Odgovara kako će vidjeti što može učiniti, te kako se bavi s ovom nesposobnom vladom, koja se svadja.

Inače izgleda kako su se Budiša i Račan opet dogovorili i kako Budiša umjesto Granića postaje Račanov zamjenik, a Granić odlazi u podpredsjednike.

U Clifton Hillu misa za Kardinala Kuharića. Vode je trojice Bosanaca, Križanac, Zlatunić i Vranješ. Vjernika je manje nego na običnoj nedjeljnoj misi premda su došli aktivisti iz Springvalea i Geelonga.

Predvečer opet pucam na koš. Od 211 udarca sa slobodnih bacanja ubacujem 20 puta. 1 od deset i pol!

 

Petak, 15. ožujka 2002.

Još uvijek iz Zagreba nema ništa. U Nacionalu najavljuju Nikicu Valentića za predsjednika HDZ-a. Valentića u ovom istom broju opisuju vrlo pozitivno i bolje od Sanadera i Pašalića koji su mu protu pristupnici, a Račana prikazuju vrlo loše. Ovaj put se slažem s Nacionalom, premda je to riedkost.

Predvečer s Marianom odlazim pucati na koš. Nevjerojatno. Danas mi je za dvadeset koševa bilo dovoljno 76 udaraca. U samo jedan dan sam preciznost s 9,5% povećao na 26,3%! 

Jugoslavija je promienila ime u “Srbija i Crna Gora“. Amerika i Europske zemlje su to tražile. Zašto? Kako bi se pojam Jugoslavije vratio tamo gdje je bio do 1990. Nakon nekoga vriemena ostat će pod pojmom Former Jugoslavija samo onaj sa 6 republika, pa će se moći jednostavnije raditi na povratku te zločinačke tvorevine. Jugoslaveni u Hrvatskoj su sretni. 

Ponedjeljak, 18. ožujka 2002.

Šaljem upit ministru Pankretiću u svezi vinogradara Ludasa i Levaka iz Renmarka.

Povodom prestanka mandata počastnoga generalnoga konzula Danske Erica Jensena, u danskomu klubu kao doajen držim prigodni govor.

 

Utorak, 19. ožujka 2002.

U Dubrovačkomu portalu, koji je razvidno jugoslavenski orientiran čitam pod naslovom “Kako nam je nekad lijepo bilo” uzporedbu slike parkirališta iznad grada iz kraja osamdesetih i danas. Današnja slika je napravljena iz blizine, a stara iz daljine pa se nema tu što uzporedjivati, jer je normalno slika u kojoj se vide zidine i nebo puno bolja od komada zida. U istomu portalu prenosi se viest iz Jutarnjega lista i tu se Hrvatska, BiH i Srbija već nazivaju “područjima”, a ne državama:

"Jutarnji list od 18. ožujka donosi kako je nedavno u Dubrovniku zaključeno da će ubuduće hrvatski CCN, srbijanski ANEM i bosanskohercegovačka Mreža+ sustavnije razmjenjivati informacije i televizijske priloge o dogadjajima sa ta tri područja.“

Draganićka mi je napisala i drugo pismo kojim najavljuje moj opoziv 1. travnja!

Zovem Lidiju neka mi nadje biljete u jednom smjeru na Veliki petak.

S Marianom u Mayera gledam modnu reviju.

 

Srieda, 20. ožujka 2002.

Šaljem Uzkrsne čestitke hrvatskim medijima.

 

Četvrtak, 21. ožujka 2002

Šaljem Uzkrsne čestitke hrvatskim klubovima.

Sastavljam orječje za oproštajna pisma kolegama u konzularnomu zboru i zadužujem Klaudiju neka ih pošalje.

Uz popratno oproštajno pismo šaljem Maxu Cooku knjigu o Hrvatskoj.

Paitz me zove, a ne zna zašto. Rekla joj je Draganićka neka me zove! Govori kako me shvaća i kako imam pravo na 5 dana za selitbu i na godišnji dopust s deviznom plaćom, ali toj plaći ne zna visinu. Upozoravam je neka mi se ne dogodi pa radi jedne devizne plaće ostanem bez 12 mjeseci dužnosničkih plaća.

Primjer privatizacije iz današnjega tiska (ili kako radnici pojedoše tvornicu):

Nakon nedavne prodaje Prvog dalmatinskog industrijskog poduzeća, u javnosti poznatijeg kao Radeljević, stečajna će uprava poduzeća ovih dana oglasiti i konačnu razpodjelu stečajne mase. Svim će se radnicima izplatiti sve tijekom duljeg razdoblja neizplaćene mjesečne plaće, a riječ je o ukupnom bruto iznosu od 9 milijuna kuna, pa će se time i konačno podmiriti jedna krupna stavka u dugovnom lancu bivšeg "Radeljevića", kojemu je na javnoj dražbi novim vlasnikom postalo trgovačko poduzeće Mediator.

Nije ovo najteži primjer. “Već privatizirana” Riečka banka je zbog špekulacija na deviznom tržištu izgubila stotinjak miliuna dolara, štediše su navalile i banka propada, ali tu je Linić koji govori kako će ”država” sanirati banku, a onda je čistu ponovno prodati. Nevjerojatan niz nepoštenoga prelievanja iz špaga u špage, sukladno poznanstvima i političkoj moći.

 

Petak, 22. ožujka 2002.

Mrkša me dolazi pozvati na svoj posjed za sutra.

Priča mi bez kraja i konca o svojemu prijateljstvu s jugoslavenskim konzularnim predstavnicima, nekakovim Polojcem, Jatovcom Milanovićem.

Odaje se kako je sa svima bio na ti i kako je bio njihova veza s australskim redarstvom. Pokriće mu je bilo povjereničko mjesto zagrebačkoga Dinama za Melbourne. Štitio ga je tadanji predsjednik Dinama general Djuka Prilika.

Savjetovao je u svojoj sadašnjoj tvrdki nekoga Srbina neka previše ne naglašava svoje srbstvo, a neka misli što hoće.

Govori kako se za vrieme Jugoslavije živjelo puno bolje nego sad. Nevjerojatno je što se on žali, a za vrieme Hrvatske se silno obogatio.

Šaljem Draganićki drugo pismo, a preslike i toga pisma i mojega prošlog pisma kao i njezina dva pisma - Mesiću.

 

Subota, 23. ožujka 2002.

Nabavljam velike crne škatule u koje ču spakirati svoje stvari i poslati ih s poštom u Dubrovnik. To je neuzporedivo manje i za Hrvatsku jeftinije nego slanje containera, što je inače u Ministarstvu običaj. Ali ja nisam primjer pridržavanja običaja u kojima je osnovno pribaviti sebi korist, a oštetiti Ministarstvo. U pravilu sve što činim, činim na štetu sebi i svojoj obitelji, što je u biti ludost, ali ne mogu iz svoje kože.

Mariana i ja provodimo dan ma Mrkšinoj farmi jelena u Mt Macedon. Mrkša je pozvao i Pavlovića. 

Nedjelja, 24. ožujka 2002.

Wallan, car relly. Tiekom objeda De Lemos je preskočio spomenuti moj odlazak.

Na utakmici Melbourne Knights u Sunshineu Pavlović neuzpješno organizira moj oproštaj.

 

Ponedjeljak, 25. ožujka 2002.

Pakiranje

 

Utorak, 26. ožujka 2002.

Od predsjednika vrhovnog suda Crnića, dobivam preslik njegova pisma reakcije Sessi. 

Oproštajni tenis i večera kod Babića.

 

Srieda, 27. ožujka 2002.

Šaljemo stvari u  škatulama. Ukrcaju u Jeta Express pomažu dva Klaričina radnika.

Dobivam od Brada Sheehana potvrdu o prebacivanju novca u Hrvatsku.

 

Četvrtak, 28. ožujka 2002.

Šaljem oproštajno pismo ovdašnjim Hrvatima.

Lovoković mi šalje pozdravno pismo nepunih pola ure nakon što je dobio dalekopis. Javlja se i Furjanić s Tasmanije i oprašta se.

Na objedu u Botanical Garden hotelu Werner Balmer, koji me nasliedjuje na mjestu doajena, predaje mi srebrni pladanj, a ja njemu i Carlosu darujem knjige s posvetom. Werner mi se preporučuje neka ga primim kad postanem predsjednikom Hrvatske!

Uvečer u 7 ura zove me čelnica kadrovske službe u MVP-u Sanja Juraga i najavljuje kako ću vjerojatno biti razriešen 15. travnja, pa neka ostanem i nastavim raditi. Traži neka svakako podjem na večeru s guvernerom! Odgovaram joj kako to sad nema nikakovoga smisla, jer sam sve odkazao. Obećaje mi zvati me u sriedu u Dubrovnik. Tvrdi kako nemam pravo na dužnosničkih godinu dana plaće, pa će mi otvoriti godišnji odmor.

Provjeravam na Svemrežju i vidim kako Juraga ima pravo. Talibani su već 24. veljače 2000. izbacili jednu crtu iz zakona o dužnostnicima, upravo onu koja medju dužnostnike svrstava sve one koje je imenovao predsjednik republike.

 

Petak, 29. ožujka 2002.

Veliki je petak. Kod Klarice smo na ribljoj večeri. Tu su i Klaričine kćeri i zetovi, brat Miljenko i Babići. Nakon večere Branko Klarica i Nikola Babić priznaju kako su pogriješili što me nisu ozbiljno shvatili glede kupovine hotela. Nude mi trećinu ako nadjem nešto povoljno! Rekao sam im kako sam ih htio uključiti u hrvatsku privatizaciju želeći dobro Hrvatskoj i njima, a ne sebi. Bilo bi mi sasvim dostatno kad mi oni postali susjedi u Dubrovniku, a pri tomu bi dobro prošli i oni i moja Hrvatska..

Kasno uvečer me zovu iz Zagreba i najavljuju slanje dalekopisa. Stiže mi razriešenje koje je podpisao Mesić, a na Račanov priedlog. Dakle razriešen sam danas, a to vriedi od 1. travnja, odnosno za dva dana!

Juraga me je dakle lagala! Koji preokreti iz dana u dan. Sretan sam što sam čvrst i ne mienjam se. U stvari je ovako lakše. Kad bih pognuo glavu i prihvaćao sve, bio bi to pravi pakao. Doduše, kad ne bih bio ovakov, vjerojatno me ne bi ni progonili ovako.

 

Subota, 30. ožujka 2002.

Kupujemo meni i Marku tenisice. Marku po kalupu kojega smo sačuvali. Uvečer utakmica u Sunshineu. Više gledatelja nego obično. Opet nas službeno ne pozdravljaju. Opraštamo se još jednom s Babićevom i Dumančićevom skupinom. 

Plješću Mariani.

 

Nedjelja, 31. ožujka 2002. Uzkrs

Misa u Clifton Hillu na otvorenomu. Križanac me izbjegava pozdraviti. Opraštamo se od nekolicine ljudi koji susrećemo. 

Objed kod Klarice. Pobjedjujem Stuarta u tenisu.

 

Ponedjeljak, 1. travnja. 2002.

Budimo se rano. Dolaze Modun, Novaković, te Klaudia i Lukas Lozo.

Štrikamo našastar i predajemo ključe.

Klarice nas vode u zračnu luku. Tamo nas prati i Paić koji mi daruje uru za pisači stol. Malaysia Airlines Boeing 777 nas u poslovnomu razredu vozi u Kuala Lumpur. Tamo čekamo u Golden Lounge na slijedeći zrakoplov. 

 

Utorak, 2. travnja 2002.

Stižemo u Amsterdamski Schiphol, ali ne uzpijevamo prošetati Amsterdamom. Čekajući na ukrcaj u zrakoplov Croatia Airlines gledamo izkrcaj i ukrcaj prtljage u naš zrakoplov.

Stižemo u Amsterdamski Schiphol, ali ne uzpijevamo prošetati Amsterdamom. Čekajući na ukrcaj u zrakoplov Croatia Airlines gledamo izkrcaj i ukrcaj prtljage u naš zrakoplov.

Debeli čovjek sa sunčanim očalima i u liepomu odilelu s razvidnim naporom prebacuje kovčege pri izkrcaju, a zatim se nesigurno i gotovo četveronoške po pokretnoj vrpci penje u utrobu zrakoplova kako bi tamo prihvaćao i slagao prtljagu. Oko njega je dosta drugih radnika u kombinezonima s rukavicama na rukama i štitnicima od buke na ušima, ali mu ne nastoje pomoći! Mariana se čudi zajedno sa mnom kad joj to pokazujem. Uviek vidim ono što drugi ne opažaju.

U Zagrebu mi na moj upit službenica govori kako trebamo proći “pasošku kontrolu” prije ukrcaja u zrakoplov za Dubrovnik. Pred dosta putnika glasno je upozoravam kako se u Hrvatskoj izpravno govori “kontrola putovnica”, a ona ostaje osupnuta. Prvi moj tipični korak po povratku u domovinu!

Kapetan zrakoplova nam najavljuje kako od Zagreba do Dubrovnika letimo preko Bosne i Hercegovine. Izlazimo na more preko Metkovića, a onda letimo iznad mora. Dakle i Metković i ciela obala dubrovačkog primorja su u BiH! Tako sigurno zaključuju putnici stranci.

U Čilipima nas dočekuju Antun, Milo i Davor Beg s dva samovoza. 

Komentiramo kupovinu hotela Osmine od strane zaposlenih za 750.000 kuna. Milo govori kako bi on odmah dao miliun koji i onako ima.

Marko nas dočekuje u stanu. I Mariana i ja smo silno sretni što smo došli doma. Svi pijemo Chivas kojega sam kupio u Croatia zrakoplovu.

Zatim padam u dubok san.

KRAJ

(Kraj zadnjega odnosno petoga diela knjige Ciena nezavisnosti)

U tieku je priprema izdanja sliedećega odnosno završnoga diela trilogije Prinos hrvatskoj dobrobiti pod nazivom Progonstvo